ILIĆ - porijeklo plemena i prezimena

ILIĆ - bratstvo, pleme, rod, prezime

Porijeklo/Podrijetlo

Ilići su u največoj mjeri i otprilike podjednako Hrvati i Srbi, te u manjoj mjeri Bošnjaci i Crnogorci, dok u Makedoniji i Sloveniji ima nekoliko porodica Slovenaca i Makedonaca Ilića.

Gotovo sa sigurnošću se može ustvrditi da Ilići uglavnom potječu sa prostora Istočne odnosnoa Donje Hercegovine, preciznije Popova Polja, te sve do prostora Stare Hercegovine ili današnje zapadne Crne Gore, naročito reona planine Orjen.

Prema tome se može zaključiti da najstariji preci ovog plemena pripadaju jednoj etničkoj grupi prvih slavenskih doseljenika koji su se mješali sa starosjediocima ilirskog porjekla/podrijetla.

U nekom momentu u historiji, najvjerovatnije tokom 13. i 14. stoljeća, za što nam, između ostalog, stećci Ilića iz Rame, te informacije o pojavi i prisustvu imena u službi srpskih/dukljanskih velmoža u Zeti, mogu dati neke vremenske i geografske smjernice, stvorene su dvije glavne grupe:

- jedna koja je migrirala iz pravca Popovo Polje-Orijen planina, odnosno iz Donje i Stare Hercegovine prema sjevero-istoku, te se preko područja Sandžaka i Južne Srbije, gdje i danas ima svoje starosjedilačke rodove, raširila po ostatku Srbije migrirajući dalje prema sjeveru. Dakle, možemo reči da su Ilići u Srbiji rasprostranjeni širom zemlje, ali su na području Sandžaka i Južne Srbije starosjedioci;

 - druga koja je migrirala prema sjevero-zapadu, pa je preko područja današnjeg Mostara, gdje i danas jedan cijeli mostarski kvart nosi ime Ilići, naselila kotlinu Gornje Rame a odatle se raširila prema Gornjoj Bosni, odnosno Vrhbosni, gdje su rodovi Ilića i danas među najstarijim stanovništvom sa velikim familijama na prostoru planine Sarajevski Ozren, doline rijeke Ljubine, kao i širih područja Vareša, Kaknja i Ilijaša, te planine Zvijezda. Razmjerno najviše Ilića u proteklih 100 godina rođeno je u srednjobosanskoj općini Ilijaš, gdje se svaki osmi stanovnik prezivao Ilić.

Mapa migriranja Ilića iz Donje Hercegovine

Etimologija

Migracije

Najstarije upamćene i donekle istražene i opisane migracije plemena Ilić su iz Istoćne odnosno Donje Hercegovine u Bosni i Hercegovini, i Stare Hercegovine odnosno Zapadne Crne Gore u dva pravca - prvi sjevero-istočno preko Sandžaka i Južne Srbije dalje na sjever, te drugi sjevero-zapadno preko Mostara i Rame do šireg područja sjevero-zapadnog Sarajeva.

Glavni migracijski pravci Ilića u prošlom stoljeću zabilježeni su iz Teslića (BiH) u Brestovac, iz Odžaka (BiH) u Slavonski Brod te iz Ljubuškog (BiH) u Metković.

Raspostranjenost

U Hrvatskoj danas živi oko četiri tisuće Ilića u oko tisućušesto domaćinstava (57. prezime prema brojnosti). Sredinom prošlog stoljeća bilo ih je približno dvije tisuće, pa se njihov broj do danas gotovo udvostručio.

U Srbiji živi više hiljada, kao i u Crnoj Gori.

U Bosni i Hercegovini je veoma teško procijeniti broj s obzirom na velika pomjeranja populacije u toku i nakon rata 1992-1996. 

Bosna i Hercegovina:

Crna Gora:

Srbija:

Hrvatska:

Ilići su prisutni u svim hrvatskim županijama, u ukupno 259 općina i 471 naselju, pretežito u urbanim sredinama (60%). Danas ih najviše živi u Zagrebu (750), Rijeci (150), Splitu (130), Metkoviću (130) i u Slavonskom Brodu (120).

------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Ilić Radivoj - stećak, prebivalište, porijeklo i historija

Ilić Radivoj - stećak kod sela Lipa, Duvanjsko polje

 

Ilić Radivoj - Leksikon stećaka, Bešlagić Safet

Topo-mapa sjevero-zapadnog ruba Duvanjskog Polja i lokacija sela Lipa

Selo Lipa na sjevero-zapadnom rubu Duvanjskog Polja

Novo katolićko groblje blizu sela Lipa

---

Biskup fra Grgo Ilić, Provincijal Bosne Srebrene i Apostolski vikar u Bosni

Slika: Portret biskup fra Grgo Ilić, Provincijal Bosne Srebrene i Apostolski vikar u Bosni

HRVATSKI FRANJEVAČKI BIOGRAFSKI LEKSIKON, A-K str.290/291

C:\Users\Sandi\Documents\9 e-Books\0a Historija BiH + Balkan\0aa Porodice i prezimena u BiH (+ Ilic-Kadiric i Lukic-Okic)\- Grgo Ilić

---

HILJIĆ-ILIJIĆ (Varešanin), Grgo, biskup (Vareš, 18. X. 1736. — Kraljeva Sutjeska, 1. III. 1813.). —

Osnovno je obrazovanje stekao u sutješkom samostanu. U novicijat je stupio 1752. Po završetku novicijata poslan je na filozofsko-teološki studij u Italiju. Po povratku u Provinciju bio je učitelj samostanskih đaka u Kraljevoj Sutjesci, samostanski vikar te do 1774. župnik (vjerojatno u Kraljevoj Sutjesci, Ivanjskoj, Velikoj, Komušini, Podvučjaku, Bijeloj i Varešu) i tajnik Provincije (1774.- 1777.). Za provincijalstva fra Bone Nedića došao je u sukob s njim, a za vrijeme provincijala Ivana Skočibušića 1779. samovoljno napušta Provinciju. Stupa u kontakt s generalom Reda i bez ikakvih posljedica vraća se u Provinciju. God. 1783., na preporuku biskupa Botoš-Okića, papa ga imenuje provincijalom Bosne Srebrene, što je na izbornike neugodno djelovalo. U prvoj svojoj okružnici najavljuje da će Provincijom ozbiljno vladati. Izazvao je buru negodovavanja, osobito isluženih provincijala koji su 1784. lišeni tradicionalnog prava da mogu sudjelovati u raznim skupštinama Provincije, te je Pijo VI. bio prisiljen da ga 1785. suspendira ka provincijala, ali zauzimanjem biskupa Botoš-Okića i na preporuku makarskog kanonika Ivana Josipa Pavlovića-Lučića, imenovan je ruspijskim biskupom i pomoćnikom Botoš-Okiću, a 1798., još za života Botoš-Okića, apostolskim vikarom u Bosni i Hercegovini. Za biskupa je posvećen u Makarskoj 1797. Biskup Miletić u dopisu Propagandi 1808. ocjenjuje Ilića “kao nastrana i tvrdoglava prelata”. Kao provincijal i biskup izazvao je dvije afere širih razmjera i dalekosežnih posljedica.

DJELA:

Kratko nadoometnutje u’kgnjxice, Od’uzame O. fra Filipa iz Ochievie... u Mletczi... 1796. ... —

Epistola pastgorali cum allis nonnulis litteris circularibus... Patavii... 1800. ... —

Nauk karstjanski i druge stvari za znati potrebite. U Vencenczi 1804. ...

LIT.:

J. JELENIĆ: Bio-bibliografija franjevaca Bosne Srebreničke I. Zagreb 1925., str. 116.-122. M. PREMEROU: Serie documenta dei Vicarri Apostolici di Bosna ed Ercegovina 1735-1881. Archivum franciscanum hjistoricum, 21(1928) 346-361; 22(1929) 163-180. –

I. JABLANOVIĆ: Apostolski vikari u Bosni i Hercegovini. Vrhbosna, 52(1938) 128-135, 161-164, 207-249, 271-277. –

D. KAMBER: Poslanice i naredbe fra Grge Ilijića Varešanina bosanskog vikara god. 1797, 1798,

1799. Vrhbosna, 55(1941) 188-191. –

B. VRDOLJAK: Apostolski vikarijat u Bosni 1735. 1881. Visoko 1961 (strojopis). –

S. M. DŽAJA: Katolici u Bosni i zapadnoj Hercegovini na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Zagreb 1971, str.

189-223.

(A. Kovačić)

163

ČUIĆ, Miho (Mijo), franjevac i slikar (Duvno 1750 — Seonica 24. IV 1809).

Potječe iz poznate obitelji Čuić kod Duvna. Životopisci se ne slažu u datumu njegova rođenja i smrti. Prema Necrologijima rođen je 1750, i stupio u franjevački red 1772. Spominje se da je studirao u Italiji, gdje je učio slikarstvo, i da je neko vrijeme boravio u Grčkoj (Mazalić). Godine 1786. bio je u Veneciji vojni kapelan za Hrvate. Čini se da se u to vrijeme usavršio u slikarstvu. Nakon popravka crkve i samostana u Fojnici 1798. oslikao je crkveni strop i oltar. Kad je god 1884. stara fojnička crkva srušena da bi se na njezinu mjestu sagradila nova uništene su i Čuićeve freske. God. 1806. bio je

u rodnoj župi Seonica gdje je sagradio župni stan zbog čega je mnogo prepatio i bio zlostavljan od vezira i Turaka. Tu je umro i pokopan na mjesnom groblju. — Fra Mijo je najznačajnije slikarsko ime među franjevcima svoga doba u Bosni i Hercegovini. Vjerojatno mu pripadaju slike sv. Ante Pustinjaka, portret fra Grge Ilijića i Bezgrešno začeće koje se čuvaju u fojničkom samostanu.

LIT.:

I. KUKULJEVIĆ: Slovnik umjetnikah jugoslovenskih, Zagreb 1858, 54. —

V. M. BATINIĆ: Franjevački samostan u Fojnici od stoljeća XIV. -XX. Zagreb 1913, 143-146 U čemu?. — J. JELENIĆ: Necrologium Bosnae Argentinae. Sarajevo 1917, 8. —

L. ČUTURIĆ: Nešto više o slikaru fra Miji Čujiću, Jugoslavenski list (Sarajevo) 24. VIII. 1939. —

S. TIHIĆ, Stare slike i predmeti umjetnog obrta u franjevačkom samostanu u Fojnici., Naše starine, 4 (1957), 75-96. —

Đ. MAZALIĆ: Slikarska umjetnost u Bosni i Hercegovini u tursko doba (1500-1878), Sarajevo 1965, 143-146. — Đ. MAZALIĆ: Leksikon umjetnika,slikara, vajara, graditelja, zlatara , kaligrafa i drugih koji su radili u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1967, 34. —

Z. KAJMAKOVIĆ: Zidno slikarstvo u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1971.

S. M. DŽAJA: Katolici u Bosni i Hercegovini na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće,Zagreb 1971, 134 i 155.

(A. Nikić)

164

ČUIĆ, Mijo, slikar (Bukovica kod Duvna, oko 1750 — Duvno, 24. IV 1809).

U franjevački red stupio je oko 1772. Filozofsko-teološki studij završio je u Italiji. Istodobno je učio i slikarstvio, a neko vrijeme proboravio je i u Grčkoj. Njegove zidne slike u fojničkoj samostanskoj crkvi, koja je1884. srušena, potpuno su uništene. I druge njegove slike, rađene temperom i uljanim bojama, također su propale. Moguće je da su njegove slike sv. Anto Pustinjak u Fojnici i portret biskupa Ilića u Varešu. Slikao je također i u ramskoj crkvi, koja je kasnije srušena. Batinić, koji ga zamjenjuje sa sinovcem i piscem Mijom, ističu da je bio dobar redovnik i vrstan slikar.

LIT.:

M. BATINIĆ: Franjevački samostan u Fojnici od stoljeća XIV.-XX. Zagreb 1913, 136-137. —

Đ. MAZALIĆ: Leksikon umjetnika Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1967, 34..

(A. Kovačić)

---

Franjevački samostan sa pokretnom imovinom, graditeljska cjelina (18 slika, ulja na platnu)
Komisija za zaštitu kulturno-historijskih spomenika Bosne i hercegovine

Status spomenika -> Nacionalni spomenik

Objavljeno "Službenom glasniku BiH", broj 32/03. Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika, na temelju članka V stavak 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i članka 39. stavak 1. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 1. do 7. Srpnja 2003. godine, donijelo je

O D L U K U

I

Graditeljska cjelina - Franjevački samostan u Kreševu zajedno sa pokretnom imovinom proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).

Nacionalni spomenik čini graditeljska cjelina Franjevačkog samostana u Kreševu sa pokretnom imovinom: 14 slika, 5 skulptura, 18 predmeta izrađenih od metala, biblioteka sa 2 stara kataloga i 9 knjiga, spomen-soba fra Grge Martića sa 71 predmetom, jedna kazula i orgulje. Građevina crkve iz 1970. godine nije zaštićena odredbama ove odluke kao nacionalni spomenik, ali predstavlja dio cjeline i na nju se primjenjuju ograničenja utvrđena ovom odlukom.

11. PORTRET BISKUPA ILIĆA - ulje na platnu, 69 x 89 cm.

Slika prikazuje biskupa Ilića kako sjedi na tronu sa biskupskim štapom u ruci, mitrom na glavi i brkovima nad ustima.Desno od biskupa prikazan je dječak sa otvorenom knjigom. Na jednoj stranici knjige vidi se franjevački grb, a na drugoj natpis:

HOMILIAE

ET CONCION

R. F. GREGORI A VARES

AEPISCOP. RUSPEN

VICARII APOST.

IN BOSNA ARGENT.

ANNOR. LXVIII

A. D.

MDCCCIII

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Ilići u knjizi Hercegovačka prezimena od R.Miličević str.139

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Ilići također «forsiraju» rijeku

    Ako kod Jurkovića postoji samo dvojba iz kojeg su točno naselja s mikropodručja iza planine Žabe, to kod zvirićkih Ilića rješenje ishodišne zagonetke nije nimalo lako. Činjenica je da je i njihovo, kao i prezime Jurkovića, patronimičkog postanja,  ali je kod njih problem što se na mnogo mjesta u zvirićkoj bližoj i daljoj okolici javljaju vrlo rano, te je vrlo rizično svoditi ih sve na istog rodonačelnika. Da se to prezime vrlo davno oblikovalo na prostoru  Hercegovine govori nam, osim imena sela Ilići kod Mostara, i to što se upravo mostarski Ilići (Ilinići) javljaju kao vođe bune protiv Osmanlija kod Požege 1596,  te kao sudionici bunjevačke seobe na samom početku 17. st.  iz Krmpoćana (danas Medviđa između Obrovca i Benkovca), prema Liču kod Fužina, a kojoj je prvotno ishodište bilo u zapadnoj Hercegovini. 

    U metežu Morejskog rata, nakon oslobođenja Gabele, u Neretvi se susrećemo s nekoliko obitelji Ilića raznolikog prebivališta i podrijetla. Tako u Metkovićima imamo spomen Ilije Ilića 1699,  kapetana Andrije 1702,  Nikole Ilića i zastavnika(?) Ilića u Vidonji također 1702,  1725. Dominike iz Vida,  1719. Mare žene Petrove iz Jelavića,  a 1703. Ivana sina Nikolina i Dominikina bez naznačenog mjesta prebivališta, ali s naznakom da su podrijetlom  iz Like.  Još prije toga, zabilježena je 1674. ženidba Šimuna Ilića iz Koteza kod Vrgorca,  a o mnoštvu spomena Ilića s područja Pasičine, Lapčanja   i drugih mjesta Makarskog primorja u 17. stoljeću da ne govorim.  Razmatranje o selidbama Ilića na otoke, poluotok Pelješac i dalje po hrvatskom etničkom prostoru, prijetilo bi potpunim udaljavanjem od osnovne niti – zvirićkih Ilića, pa to nećemo ni započinjati. Ukoliko bi i bila točna predaja što je donosi don Rade Jerković pišući o vidskim Ilićima  o doseljenju petorice braće iz Hercegovine od kojih se po jedan nastanio u Vidu, Gabeli, Zvirićima, Dusini i Metkovićima, opet se ne bi mogla uskladiti s gornjim i još mnogim drugim podacima iz vrela, kojima raspolažemo.

    U traženju ishodišnog areala zvirićkih Ilića nekako se najizglednijom mogućnošću čini da je to Hutovo, i to iz nekoliko razloga. Budući da ih vrela u Zvirićima bilježe istodobno sa susjedima iz oba staništa, Jurkovićima, to mi se čini da je i sama seoba išla zajednički i u dogovoru. Upravo u vrijeme seobe i nakon nje (oko 1760.), uočava se slabljenje i ubrzo nestanak Ilića u Hutovu,  gdje se na njihovim posjedima naseljuju Vukorepi i Mustapići.  Dodatni razlog, koji bi govorio u prilog o hutovskom podrijetlu ovih Ilića je i taj što se prigodom vjenčanja Grge Ilića Markova sa Zvirića s Mandom Turudić 1778, za Grginu majku, a Markovu ženu Janju Rahičević (vjerojatno Raič) kaže da je iz Zažablja.  Dakle, moguće je da se s mužem Markom vjenčala dok su još živjeli u Hutovu, i onda skupa doselili u Zviriće i bili obuhvaćeni biskupskim popisom iz 1768. u kućanstvu što mu starješina bješe Petar Ilić. Stabiliziranjem i brojčanim razvitkom u novom staništu, Ilići početkom 19 stoljeća počinju seliti prema Međugorju i Gabeli.

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------